Rezultati različitih istraživanja  su potvrdili nepristupačnu okolinu za osobe s invaliditetom. Materijalna situacija je znatno lošija kod nezaposlenih osoba s invaliditetom i te osobe češće žive s roditeljima. Zaposlene osobe s invaliditetom su zadovoljnije životom i izražavaju pozitivne emocije za razliku od nezaposlenih.

Neophodno je nadići stav društva da se na osobe s invaliditetom gleda kao na skupinu koja se nije sposobna sama brinuti o sebi, nego zahtijeva permanentnu brigu šire društvene zajednice, koja im treba osigurati egzistenciju i zadovoljenost osnovnih životnih potreba. Osobama s invaliditetom treba osigurati zaposlenje, a to se prije svega odnosi na provedbu pravne legislative, te izjednačavanja mogućnosti za dobivanje posla s ostalim građanima. Stoga je potrebno raditi i na uklanjanju prepreka, kako prostornih tako i psiholoških i socijalnih, u smislu predrasuda. Zapošljavanje bi poboljšalo njihov materijalni status, povećalo bi zadovoljstvo vlastitim životom te omogućilo i potaknulo na samostalan život i zasnivanje vlastite obitelji. S obzirom na sve navedeno naglasak u društvenoj skrbi za osobe s invaliditetom trebao bi ići u smjeru ostvarivanja njihovih želja izraženih u vidu zaposlenja. Potrebno je raditi na projektima zapošljavanja i osposobljavanja osoba s invaliditetom jer je to najbolji način skrbi o njima. Također bi trebalo poboljšati mehanizme kontrole provedbe već donesenih pravnih akata koji se tiču zapošljavanja, jer bez toga oni ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Međutim inovacijama za uspješno uključivanje u rad i radnu okolinu, između ostalih, osobito se čini značajnim:

  • osuvremenjivanje i kvalitetno ostvarivanje programa osposobljavanja;
  • stvaranje primjerenih objektivnih i subjektivnih uvjeta uspješnog zapošljavanja, kroz stimuliranje i informiranje poslodavaca o potencijalima i radnim mogućnostima osoba s invaliditetom
  • educiranje socijalne sredine u funkciji suzbijanja predrasuda i negativnih stavova prema osobama s invaliditetom i njihovu zapošljavanju (putem okruglih stolova, sportskih manifestacija, televizijskih i radijskih emisija i sl.). Stoga s pravom možemo zaključiti da je potreban uporan rad i angažman na zapošljavanju osoba s invaliditetom i njihovoj integraciji u redovite uvjete te rad na smanjenju stigmatizacije u društvu i buđenju svijesti da osobe s invaliditetom mogu postići profesionalni uspjeh, jednako kao i drugi članovi društvene zajednice.

 

Članak je objavljen u sklopu provedbe trogodišnjeg programa „Osmijeh za sve“ kojeg provodi Udruga mladih „Mladi u EU“ u partnerstvu sa jedinicom lokalne samouprave Gradom Šibenikom. Program je financiran sredstvima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.