Reproduktivna prava dio su temeljnih ljudskih prava koja uključuju pravo svake osobe da slobodno odlučuje o pitanjima vezanim za vlastito tijelo, seksualnost, rađanje i planiranje obitelji. Ipak, kada je riječ o osobama s invaliditetom, ova prava se često zanemaruju, uskraćuju ili ograničavaju zbog predrasuda, društvenih tabua i nedostatka sustavne podrške. Reproduktivna prava osoba s invaliditetom moraju se promatrati kroz prizmu ravnopravnosti, samostalnosti i dostojanstva.

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom jasno ističe da sve osobe, bez obzira na vrstu invaliditeta, imaju pravo slobodno i odgovorno odlučivati o broju i razmaku djece te da imaju pravo na pristup informacijama, obrazovanju i uslugama vezanim uz reproduktivno i seksualno zdravlje.

U većini zemalja, uključujući Hrvatsku, zakonodavni okvir načelno priznaje ova prava, no u praksi se osobe s invaliditetom često suočavaju s brojnim ograničenjima – od nedostupnosti zdravstvenih usluga i seksualnog obrazovanja, do otvorene diskriminacije u ostvarivanju roditeljske uloge.

Jedan od glavnih problema je duboko ukorijenjena društvena predrasuda da osobe s invaliditetom nemaju ili ne bi trebale imati seksualne i roditeljske potrebe. Takav stav vodi do zanemarivanja njihovih prava, a ponekad i do ozbiljnih kršenja – poput prisilne sterilizacije, osporavanja prava na sklapanje braka, ili uskraćivanja prava na skrbništvo nad vlastitom djecom.

Zdravstveni sustav često nije prilagođen osobama s invaliditetom – nedostatak ginekoloških stolova pristupačnih za žene u invalidskim kolicima, nepristupačne ambulante ili zdravstveni djelatnici koji nemaju znanja ni senzibilitet za specifične potrebe ove skupine dodatno pogoršavaju situaciju.

Osobe s invaliditetom često su isključene iz redovnog seksualnog obrazovanja, bilo zbog pretpostavke da im „nije potrebno“, bilo zbog nedostatka materijala prilagođenih različitim vrstama invaliditeta. Ovo povećava rizik od seksualnog nasilja, zloupotrebe i neinformiranih odluka.

S druge strane, edukacija i savjetovališta koja su inkluzivna, pristupačna i oslobođena predrasuda mogu značajno doprinijeti osnaživanju osoba s invaliditetom u donošenju odluka o vlastitom tijelu i životu.

Neke organizacije civilnog društva, kao i pojedine zdravstvene ustanove, pokrenule su inicijative za osnaživanje osoba s invaliditetom u području reproduktivnog zdravlja – kroz radionice, savjetovališta i edukativne kampanje. Također, sve je više primera inkluzivnog roditeljstva, u kojem osobe s invaliditetom uspješno ostvaruju ulogu majke ili oca uz adekvatnu podršku.

Reproduktivna prava osoba s invaliditetom ne smiju biti uvjetovana tuđim stavovima, nego moraju počivati na slobodi izbora, dostupnosti informacija i jednakom pristupu uslugama. Pravo na roditeljstvo, seksualni život i samostalno odlučivanje o tijelu pripada svakom čovjeku – pa tako i osobama s invaliditetom. Samo društvo koje uvažava i podržava ovu stvarnost može se smatrati istinski inkluzivnim i pravednim.