Spolna diskriminacija kojoj su oduvijek izložene žene postaje dvostruka u slučaju žena s invaliditetom. Diskriminacija koju trpe definira se kao višestruka jer, čak i kada su njihova prava kao osobe s invaliditetom zaštićena, ista stvar se ne događa s njihovim pravima žene. Na primjer, čak i kada postoje strukture i usluge namijenjene osobama s invaliditetom, one su uglavnom zamišljene za muškarce i to bez obzira na potrebe koje može imati ženski spol.

Pojam žena s invaliditetom kao neutralnih i aseksualnih pojedinaca bio je, i još uvijek jest, čvrsto ukorijenjen u našem društvu. Međutim, posljednjih desetljeća došlo je do progresivne promjene. Problematika ženskog invaliditeta izranja iz zaborava u kojem je dugo bila potisnuta i konačno stavljena u središte rasprava i politika o uključenosti.

Već nekoliko desetljeća u institucijama, posebice na europskoj razini, te u raznim nacionalnim i međunarodnim udrugama, počela se razvijati svijest o pojmu višestruke diskriminacije žena s invaliditetom. Sve je jasnije da treba zajamčiti jednaka prava ne samo kao osobama s invaliditetom, već i kao ženama.

Od trenutka kada su društva i institucije, u Europi i svijetu, pokrenule raspravu o potrebi bolje zaštite prava žena s invaliditetom, postalo je potrebno definirati koji su to korisni alati za jamčenje te zaštite. Države trebaju prepoznati da prevladavanje poteškoća s kojima se suočavaju žene s invaliditetom također uključuje usvajanje odgovarajućih politika.

Važno je spomenuti Prvi Manifest o pravima žena i djevojaka s invaliditetom koji datira iz 1997. godine, kasnije je zamijenjen Drugim Manifestom, usvojen 2011. godine, u povodu Opće skupštine Europskog foruma osoba s invaliditetom. Također iz 2011. godine je UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koja posvećuje članak broj 6 ženama s invaliditetom. Ovaj članak prepoznaje višestruku diskriminaciju koju trpe žene s invaliditetom i poziva države članice da poduzmu sve potrebne radnje i mjere kako bi im osigurale pravo na jednake mogućnosti i puno sudjelovanje u radnom i društvenom životu.

Europska unija je 2018. godine zauzela stav o tom pitanju kroz Rezoluciju Europskog parlamenta održanog 29. studenog 2018. o položaju žena s invaliditetom. U dokumentu se ponavlja da žene s invaliditetom imaju pravo da im se zajamči pravo na obrazovanje i pravo na odgovarajuću obuku, zdravstvenu skrb, zapošljavanje, mobilnost, fizičku autonomiju, brak i obiteljski život; da svatko ima pravo na samostalan život, stoga vlasti moraju to pravo podržavati i poticati na sve načine; da žene i djevojke s invaliditetom moraju biti informirane na odgovarajući način o pravima i uslugama koje su im dostupne; te da žene imaju pravo na jednaku plaću, bez diskriminacije zbog svog spola.

Društvo je počelo shvaćati koliko je važno uzeti u obzir sve karakteristike ove skupine. Osoba s invaliditetom nije individua bez spola, osobnosti ili težnji. Osoba s invaliditetom može biti muškarac ili žena, može željeti postati liječnik ili učitelj, a društvo i vlade moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da osiguraju poštovanje svačije posebnosti.

Članak je objavljen u sklopu provedbe trogodišnjeg programa „Osmijeh za sve“ kojeg provodi Udruga mladih „Mladi u Europskoj uniji“ u partnerstvu sa jedinicom lokalne samouprave Gradom Šibenikom. Program je financiran sredstvima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.