Zbog vještih manipulacija i prikrivanja, otkrivanje i točna procjena stanja zloporabe droga vrlo je otežana. Neke osobe čak simuliraju ovisnost kako bi ishodile nalaz i dobile određene lijekove. Ipak, češće se događa, osobito kod mlađih konzumenata, da se želi prikriti istina o drogiranju, s ciljem da se spriječi reakcija bližnjih i intervencija kojom bi se to ponašanje prekinulo.

Najbolje je da dijagnostiku provodi specijalizirani stručnjak, koji će tijekom posebno vođenog intervjua stvarati terapijski odnos, kroz koji se ujedno provodi motivacijski postupak za prihvaćanje liječenja. No, u tom procesu anamneza, informacije od obitelji i fizički pregled nisu dostatni. Tek se testiranjem (mokraća, slina, krv, kosa) na prisutnost metabolita droge u tijelu dolazi do sigurne dijagnoze. Dakle, dijagnoza se može postaviti usporedbom vanjskih znakova, trenutačnog ponašanja i rezultata testiranja na droge.

Testiranje na licu mjesta nužno je provesti ako se kroz razgovor i pregled samo posumnja na uzimanje droge. To je mnogo učinkovitije jer se odmah dolazi do rezultata. Na laboratorijske rezultate treba čekati, a i troškovi su znatno veći. Osoba treba pristati za testiranje, a ako to rezolutno odbija, najvjerojatnije je posrijedi prikrivanje istine. Ako se ne radi test na slinu nego test na mokraću, pojedinci će u pravilu reći da se ne mogu pomokriti, pa katkad čekanje uz pijenje vode i čaja dugo potraje. Uz to, uzorak mokraće mora se propisno uzeti, jer su česti pokušaji podvale tuđe (najčešće skrivene u bočici u donjem rublju) mokraće ili unaprijed pripremljene tekućine koja i ne mora biti mokraća. Nadalje, davanje mokraće pod neposrednim nadzorom zdravstvenog djelatnika može biti neugodno, a ako se ne provodi nadzor, podvale su česte, a time i moguće ozbiljne posljedice.

Napisati nalaz da je netko “čist” samo zato što je pacijent uspio podvaliti tuđu mokraću, ozbiljna je pogreška zdravstvenih djelatnika. Stoga su u svim tim situacijama testovi na slinu rješenje problema. Uzorak je siguran, uzima se bez ugrožavanja digniteta osobe i nema čekanja. Osobu samo treba zamoliti da otvori usta.

Ako je riječ o razvijenoj bolesti ovisnosti, nakon što se postavi dijagnoza i osobu motivira za postupak, liječenje, da bi bilo uspješno i isplativo, treba planirati kao dugotrajan proces. Intervencije i ciljeve koje želimo postići tijekom procesa treba prilagođavati i kreirati sukladno individualnim karakteristikama i potrebama pacijenta. U Hrvatskoj se ovisnici liječe kompleksnim ambulantnim postupkom koji sadrži nekoliko važnih elemenata – farmakoterapija, psihoterapiju, obiteljsku terapiju, testiranje na prisutnost metabolita droga u tijelu, psihoedukaciju, preodgoj, socijalne intervencije i liječenje drugih poremećaja.

Kod većine ovisnika nerealno je u kratkom vremenu očekivati potpun prekid uzimanja droga i stabilizaciju apstinencije. Recidiv je nešto što se gotovo u pravilu događa, zato je u početku cilj postići da pacijent surađuje, javlja se na terapijske seanse, barem se malo odgovornije ponaša, trudi se poštivati dogovoreno, manje manipulira i barem reducira uzimanje droge.