Pravilnikom o zaštitnim radionicama i integrativnim radionicama za zapošljavanje osoba s invaliditetom određeno je da je zaštitna radionica oblik ustanove ili trgovačkog društva čijim se osnivanjem osiguravaju zaštitna radna mjesta za osobe s invaliditetom, te kojima je temeljem nalaza i mišljenja Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom utvrđeno da su zapošljive na zaštitnim radnim mjestima, odnosno da zbog svog invaliditeta mogu postići od 30% do 70% očekivane radne učinkovitosti.

Pravilnikom je također određeno kako zaštitna radionica mora imati najmanje 5 zaposlenih osoba s invaliditetom koje rade na zaštitnim radnim mjestima, odnosno od ukupnog broja zaposlenih najmanje njih 51% moraju biti osobe s invaliditetom, od čega 20% mora biti zaposleno na zaštitnim radnim mjestima.

Za razliku od zaštitne radionice, Pravilnikom je navedeno kako integrativna radionica mora imati zaposleno najmanje 40% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom navodi kako zaštitnu radionicu mogu osnovati jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, trgovačko društvo, centar za profesionalnu rehabilitaciju, Hrvatski zavod za zapošljavanje, udruga osoba s invaliditetom, udruga poslodavaca, sindikat, humanitarna udruga, vjerska zajednica ili druga fizička i pravna osoba, uz pribavljeno mišljenje Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i uz suglasnost ministarstva nadležnog za rad.

U Republici Hrvatskoj postoji sedam zaštitnih i pet integrativnih radionica. Jedna od hrvatskih najpoznatijih zaštitnih radionica je URIHO Zagreb, odnosno Ustanova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. U URIHO-u od ukupnog broja zaposlenika, njih 51% čine osobe s invaliditetom. U Ustanovi također djeluje Radni centar koji predstavlja novi oblik rada s osobama s invaliditetom. Temeljna uloga Radnog centra je pripremiti osobe s invaliditetom za tržište rada, dok su korisnici Radnog centra one osobe s invaliditetom koje imaju određeni stupanj stručne osposobljenosti, ali iz određenih razloga, od kojih je najčešći dugotrajna nezaposlenost, nisu u mogućnosti izravno se uključiti u svijet rada.

Održivost samih zaštitnih radionica osigurava se na način da se sklapaju ugovori o poslovnoj suradnji između poslodavaca i zaštitnih radionica čime se zamjenjuje obveza kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Potreba za navedenim načinom poslovanja proizašla je iz činjenice da osobe koje su zaposlene u zaštitnim radionicama ne mogu doseći onu radnu učinkovitost koja se očekuje od drugih zdravijih osoba bez posebne potpore.

Članak je objavljen u sklopu provedbe trogodišnjeg programa „Osmijeh za sve 2“ kojeg provodi Udruga mladih „Mladi u EU“ u partnerstvu sa jedinicom lokalne samouprave Gradom Šibenikom i Gradom Skradinom. Program je financiran sredstvima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.